Šta sam pogrešila sa mojim prvencem?



Kao roditelj koji je pokušavao na sve načine da sazna što više o roditeljstvu i vaspitnim merama, a izgubljen u moru saveta, odlazila sam na razna predavanja i kupovala svakakve knjige u periodu posle rođenja prvog deteta. Tražeći potvrdu za sopstveni pristup vaspitanju – prihvatila sam načine dr Ranka Rajovića i dr Marije Montesori

Upijajući um je tada ulazio na mala vrata, skoro sramežljivo u naš predškolski sistem, a paralelno i knjiga IQ deteta - briga roditelja. Otišla sam na predavanje dr Rajovića koje je potvrdilo korist onoga što sam i instinktivno radila: puštala dete da trči, istražuje, da se penje, vrti, da se prlja skačući po blatnjavim baricama, da radi ono što je i iskonska potreba svakog deteta. 

Dobijala sam preke poglede drugih mama u parku, kada nisam reagovala dok je štapom pecao lišće iz bare ili dok se bacao po travi jureći za loptom, ali i poneki smešak bake i deke u prolazu, koji su uživali u reminiscencijama sopstvenog detinjstva. 


Dozvoljavala sam mu da balansira na ivičnjaku, pokušava da se popne na drvo i preskoči ogradu, svesna da će njegova spretnost u koordinisanju i savladavanju prepreka uticati na njegovu bezbednost, ali i razvoju sinapsi u njegovoj glavici. 

Moje vaspitne mere nisu se dopadale ni stručnjacima. Vaspitačica je jednom prilikom rekla da moj jednoipogodišnji sin, sad sedite molim vas ako stojite, ništa ne zna! Moš misliti beba da ne zna? Pa rodila se valjda sa znanjem sinusa i kosinusa, kako moje dete ništa da ne zna? Sad je smešno, ali tada mi uopšte nije bilo sve jedno. 


Preplašena, u momentu pomislih da smo negde omanuli u vaspitanju, da se ne bavimo dovoljno detetom, da nije dovoljno mentalno razvijen. Možete i zamisliti šta se sve roditelju mota po glavi kada mu kritikuju dete i to prvenca, i kada tek stiče iskustva i zajedno raste sa detetom? Drhtavim glasom, pitam šta se desilo? Vaspitačica mi reče, zamislite, da se moj mali popeo na sto! On ne zna šta se sme, a šta je zabranjeno. Prođe mi misao da je prethodnog vikenda video od starije sestre da se penje na onaj mali Ikein sto, ali to sad nije bitno. Rekoh joj da smo mi odlučili da vaspitavamo dete po metodama pomenutih doktora i da je u fazi istraživanja visina i sopstvenih sposobnosti da ih dostigne. Bolje da sam joj trn u oko ubola nego što sam joj to saopštila. 



Ko sam ja da bolje od nje znam kako se vaspitavaju deca, pa ona se školovala za to? Kao da sam je udarila pesnicom jer sam joj uopšte spomenula da se interesujem za vaspitavanje dece, a pored svega još i spominjem tamo neke stručnjake. Odgovorila je da mi ona savetuje varjaču (!). Grešite ako mislite da je to bilo davno, ja nemam šezdeset godina i dete od četrdeset, to je bilo pre osam godina.




Marija Montesori (bdw prva žena lekar) je verovala da dete mora imati što više slobode i fizičke i intelektualne. Način na koji se dete tretira od strane odraslog ima presudnu ulogu u njegovom razvoju. Temelj slobode su ljubav i poverenje, a kognitivni razvoj neodvojiv je od motoričkog. Mnogi pogrešno tumače njenu pedagogiju, da sloboda znači apsolutno dozvoljavanje detetu da radi sve što hoće. Ne, nego je sam sebi gospodar. To je jedan razvojni proces, koji traje po fazama razvoja, pri kojima se uče disciplina, poštovanje, nezavisnost i odgovornost.

Nije logično očekivati od deteta da svaki put posluša ono što smo mu rekli. 

Neposlušnost izražava volju deteta. 


U psihologiji je poznato da dete ne zna za pravo ne do sedme godine. Pa kako onda da naučimo dete da su neke stvari opasne za njega i da mora poslušati?  Da li odgovor leži u poštovanju detetove želje, volje, pa i ličnosti?  Ukoliko mu  roditelj, smireno, u visini njegovih očiju, ozbiljno objasni zašto to nije dobro, dete će poslušati. Ali, ponekad ni to ne uspeva. 



Koji su to načini usmeravanja deteta da se ponaša po pravilima ponašanja i bezbednosti?

  1. Detetu je potrebno pokazati KAKO se to radi.
  2. Važno je izabrati neutralni momenat, kada dete nije u emotivnoj reakciji, ali i kada roditelj nije iznerviran.
  3. Dati zabavno i interesantno objašnjenje, pokazujući detetu kako treba da uradi.
  4. Koristiti “hvala” i “molim te”.
  5. Ponuditi mu izbor: “Hoćeš sam ili hoćeš ja da ti pomognem?”.
     
Sve sam radila tako. Moje dete je postalo toliko svoje da se čvrsto drži svojih stavova. 


Ne prihvata kompromise kada se dovodi u pitanje odustajanje od sopstvenih principa. Ima slobodan um. Nesalomiv. Prihvata različitost. Poštuje drugare i starije. Njegovi motivi su krajnje jednostavni, koliko su moralni. Pravičan je. Ali mene ne sluša. 

Gde sam onda pogrešila ako sam mu dala da slobodno razmišlja? 

Na Facebooku sam svaki dan, družimo se!



11 comments :

  1. Nadam se da nisam, mada se borim sa njegovom samovoljom svaki dan. Hvala ti na komentaru!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Nisi pogrešila ništa, imam devojčicu sedam god isto sam joj sve to dozvolila. Nekad sluša, nekad ne. Nisam za varjacu ili slična vaspitanja dece. Nego lepo i sa razumevanjem. Dete sve možeš naučiti pričom, dete si vaspitala dobro. Ako ti ne znaš šta je dobro za tvoje dete niko ne zna. Dete uči kroz igru. A vaspitacice kao vaspitacice. A videćeš za koju god razliku u vaspitanju, onda ces biti ponosna na samu sebe. Imam sada devojčicu od god ipo i isto je tako vaspitava jer smatram da detinjstvo mora da se preživi, a ne da bukvalno ne smeju ni da se igraju, kako onda deca i da nauče.

      Delete
  2. Hah...te vaspitačice...svačeg sam se nagledala i naslušala!
    Deca su onakva kako ih usmeravamo. U ovom svetu ludila bolje je vaspitati ih da razmišljaju pravedno, poštuju druge ali i da se bore za svoje stavove, ma koliko nama izrasli rogovi dok ih ne dovedemo do godina samostalnosti.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Da, rogovi će nam svakako izaći, samo da deca "izađu" na pravi put. Mi jesmo glavni uticaji, ali tu je i društvo, koje kasnije postaje prioritetno. Trudeći se u najranijem detinjstvu, pravimo bazu za budućnost. Hvala na komentaru!

      Delete
  3. Montesori metod ne znači da vas dete ne sluša, nikako! Vrlo je važno da deca osete posledice. Ali ne slažem se da treba da vam se vaspitačica žali - ona mora da nametne autoritet dok je dete u vrticu. Ako se dete penje na sto, to znači da nije uspela da se postavi kako treba. Zar nije njena profesija da bude VASPITAčica, da vaspita decu!

    Evo kako Montesori pedagog to rešava (Iz knjige Pedagoški metod Marije Montesori):

    "U tom trenutku deca pažljivo prate šta se događa. Moram da je naučim da se ispravno ponaša. Odlazim do Marijete, guram je u kupatilo i zatvaram vrata. Iz kupatila se čuje plač koji zvuči dramatično. I dalje stojim ispred vrata. Marijeta želi da izađe. Prepoznaje moju odlučnost i ponovo se vraća u kupatilo. Vreme kao da je stalo. Prilično sam nervozna. Mari­jeta iznenada otvara vrata. Presvukla se!"
    "Pokušajmo da u ovakvim situacijama ostanemo smireni, ne pričajmo puno i reagujmo odlučno."
    "Deca su poslušna kada smo mi odlučni i tada su spremna da isprave svoju grešku."
    "Deca bi trebalo da preuzmu odgovornost za svoja dela. Tako počinju da razmišljaju o onome što su uradila. Doživeli smo hiljadu puta da kritika i dugotrajni razgovori s decom nemaju nikakvog efekta."
    "To što smo dosledni svom stavu ne znači da smo strogi roditelji i da ne želi­mo da detetu ispunimo želje. Naprotiv, to znači da smire­no­ i odlučno pokazujemo detetu do koje granice sme da ide u svom ponašanju i da smo pritom ozbiljni. "

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala na iscrpnom komentaru i citatima! Jesam koristila dobar metod, ali mora da sam negde pogrešila, verovatno u doslednosti, a vaspitačica je pretpostavljam, pogrešila profesiju.

      Delete
  4. Ja imam slican problem, iako smo jos uvek na tom uzrasti od 1,5 god. Pustam ga da isprobava, pokazujem mu KAKO se radi, puno HVALA i pitanja da li zeli/hoce li sam, ali imam problem do koje granice tako, a kada zauzeti cvrst stav, uprkos njegom plakanju ili negodovanju...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Deca kreću da se igraju sa našim postavljanjem pravila čim se rode, a mi mame često popustimo i na prvi tužnjikav pogled. Ja sam išla i do te mere da sam unapred znala da će nastati taj izraz lica, plač i negodovanje. I onda krenem da izmišljam neke trikove, prezentujem lepe vesti, nudim pozitivne stvari, radim sve, kako bi mi dete bilo srećno i zadovoljno. Sve te male greške mogu se pretvoriti i u velike, stvaranjem iluzije da je sve savršeno, što rezultira nesigurnost, neborbenost kod deteta. Ovih dana to pokušavam da "sredim" radeći na podsticanju pravih kvaliteta. Mada ovo i nije vezano za sam tekst, nema veze, to je samo jedna u nizu briga sa kojima se roditelj susreće.
      A mi mame smo tu da jačamo kako bismo lakše rekle NE.

      Delete
  5. Mislim da roditelji uglavnom greše (ne znam da li si si ti to radila, jer iz teksta se ne može zaključiti) to što brkaju slobodu sa "radi šta hoćeš". Ako ćemo realno, dete nikada ne radi šta hoće, jer roditelj određuje gde će i kad šta da radi (li ne radi). Roditelj nudi okolnosti, a dete ih koristi. Takođe, današnji roditelji (i to uglavnom mame) daju previše izbora. Mene strašno nervira kada čujem da neko pita svoje dete d 3 godine: "Ljubavi hoćeš paštetu ili viršle?" (recimo)
    Sori, ali meni je to nenormalno. Zar ta osoba stvarno misli da je to važno detetu? Da ono zna da pravi izbor? Da je to od ključne važnosti za njegovu sitost?
    Sad će se naći neko ko će spomenuti - Da, ali ono više voli viršle.
    Pa jeste, baš zbog izbora. Koji mu je davao roditelj!
    Razumeš...
    Previše izbora, previše...
    A metode Dr Rajovića nemaju veze s tim. Skakanje, ivičnjaci i ostalo nemaju veze s izborima. Imam sertifikat za vaspitala i znam. Kao ni Montesori.
    Ne zaboravimo da je ona radila prvo sa bolesnom decom. Svi ogledi koji se danas uzimaju za primer su ogledi koje je radila kao istraživanja s decom ometenom u razvoju, ostavljenom decom iz sirotišta. Nisu to bila čista i umivena deca iz vrtića...
    Zamisli da je njima davala potpunu slobodu...
    A ta tvoja vaspitačica je luda.
    Izvini, raspisala sam se...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala na komentaru, draga Jelena. Koliko god da su oprečni stavovi između davanja izbora deci ili ne, ja sam prihvatila ovaj prvi - jer dajući mogućnost izbora u malim stvarima (šta ćeš da jedeš, hoćeš crvenu ili plavu majicu...) omogućavam deci da sami odlučuju, čime se razvija samostalnost, samopouzdanje, samoodlučivanje, ali ne nudim biranje kada se radi o krupnim stvarima. Možda je to "ograničena sloboda", ali deca treba da imaju i autoritet i slobodu. Pa i njima se, kao i nama, nekad jede sendvič, a nekad jaja na oko ili se osećaju za jednu boju toga dana. Nekako mi je to bilo prirodno kad uradim. Tako sam radila sa prvencem i mislila ponekad da grešim, ali tako radim i sa drugim. Ali kad na sto stavim prženice - to je to, biranje nije opcija.

      Delete