U odbranu naše razmažene dece


Da su nam deca razmažena - jesu
Da kukaju, gunđaju, svađaju se, brecaju i bacaju na svako naše ne - kukaju, gunđaju, svađaju se, brecaju i bacaju se.
Da im popustimo skoro svaki put - popustimo.
Da nije tako bilo nekada - nije.

Ko je kriv - pa naravno na prvom mestu - mi.
I po malo babe i dede: neki što uleću i onda kada nije potrebno, a neki što ne pomažu.
I društvo ovakvo kakvo je - sa tabletima i androidima, nadmenim službenicima i korumpiranim političarima


Da nije bilo tako pre - pa stvarno nije! Ali nije ni bilo androida. Doduše, bahatih službenika i političara bilo je oduvek, ali sada su u izobilju, da ne poveruješ svojim očima kad naiđeš na poštenjačinu. E, jedino su bake i deke uvek isti. 

Ovaj tekst pišem veoma frustrirana. Delovaće vam možda kao da ne znam kud sam pošla i odakle sam došla. Delovaće možda da pišem o jednoj stvari, ali sam ogorčena zbog druge. U svakom slučaju računajte da je tekst pisan pod dejstvom stresa i da sem ovog pasusa nije korigvan. 

A deca nam sve gora. Uključujemo psihologe u analizu, koristimo razne roditeljske pristupe i vaspitne mere, pokušavamo da provalimo koji način najviše pali kod našeg deteta - a dete, osećajući da je ono novi projekat ili se prividno primiri, uplašeno od silne pažnje koju mu pridajemo ili se ponaša sve gore, tražeći još veću slobodu.

Dešava se upravo to: prevelika očekivanja i previše pažnje su usmereni ka deci. Svi su se okomili na njih. Prvo roditelji, čija predstava o ponašanju sopstvenog deteta često prevazilazi sve principe koji su oni nekada imali, do vaspitača koji pokušavaju da ih ukalupe, ali ne u cilju razvijanja timskog duha (njihovo učenje socijalizacije tek počinje sa razvijem u vrtiću), da bi se nastavilo u školi - gde sva radoznalost nestaje. 

Deca sada ulaze u pubertet sa polaskom u školu, ne samo zato što su se granice pomerile, već deca izražavaju bunt u stalnim razmaženim pokušajima borbe za sopstvena prava. 



Tolerancija se više ne uči ni u školi ni u kući. Ljudi sve manje pomažu drugima. Ajde što ne pomažu nego i ne misle ni o kome, osim o sebi samima. Ako on treba da izađe iz prodavnice, pa ko ste vi da mu se nađete na putu? 

Skoro mi reče jedna koleginica mama: "Deca se rode sa prirodnim čipom za opstanak, pa je agresija sve veća, jer se tolerancija izgubila." 


Agresivno se komunicira, agresivno se vaspitava, agresivno se voli.

Stvaralački sadržaj u školi prestaje da postoji, kreativnost se minimalizuje, podsticajno učenje ne postoji. Dete nema istraživački nagon. On kreće da se gasi negde sa prvim razredom, besmislenim i nepotrebnim sadržajem, i neadekvatnim pristupom. 

Roditelji povlađuju od vezivanja prvih pertli do domaćih zadataka, čime stvaramo ograničeno dete bez volje i snage da nešto učini. Lenjo dete. 

Kazna i nagrada kao vaspitna metode su najzastupljenije. "Nećeš dobiti ili dobićeš čokoladu ako ne/odeš u školicu sporta!" Čula sam da to govore i trogodišnjacima! Ili: "Ukinuću ti igrice ako ne ideš na čas engleskog! Pa dobro, da li to zvuči u redu? Šta je to ako ne verbalna agresija?

Zašto onda maltretiramo decu? 


Zašto su sve motivacije autoritativne? 

Školsko gradivo pretrpano? Bespotrebno? 


Zašto je glavna komunikacija po principu uslovljavanja?

Pristup roditelja i vaspitača neprilagođen?

Evo jednog primera: deca crtaju i boje tokom drugog razreda na časovima engleskog (jer učenje latinice planirano za drugo polugodište), a već u trećem uče zamenice i promenu glagola to be, i to na istom času (!). Ali to nije sve: oni to ni iz srpskog još uvek nisu učili!



Volela bih kada bi neko od psihologa objasnio dečiju psihologiju nekada i sada? Ne može dečiji mozak i psiha isto funkcionisati pre 150 godina i sada. Slažem se da je igrica i crtaća i više nego suviše u dečijim životima, ali psiha odraslog čoveka, a tek dečija, koja mnogo brže uči i razvija se, se po prirodi - menja. 


Deca vape za prirodom, fizičkom aktivnošću i slobodom koju im uskraćujemo. 
Njihova uloga je da se igraju, a igrajući se će najbolje učiti.  

Nemam ništa protiv učitelja i vaspitača, naprotiv, oni su nam jedina nada. Ono što je potrebno menjati je sistem. Finska je reformisala školstvo i njihova deca imaju najbolje rezultate na svetskom nivou. Oni nemaju domaće zadatke, a manja deca provode u školi do 20 sati nedeljno. 

Naša deca nisu puno u školi, ali svakodnevno imaju nove lekcije i nove pojmove koje ne stignu ni da nauče od brzine pristiglih informacija, svakodnevno rade domaće zadatke i moraju da ga uče  i kod kuće. Takav tempo ne dozvoljava mozgu da uči - on buba i na vratima učionice već zaboravlja. Onda se uključuju roditelji kao kućni učitelji, koji objašnjavaju onako kako oni misle, a to često nije dobar način, neretko i informacija, jer oni nisu školovani za to. Onda cela porodica sve svoje dnevne aktivnosti usmerava u odnosu na domaći zadatak i učenje novih lekcija. Da li je normalno? Godinama pričamo da deca uče nepotrebno i da zaboravljaju naučeno, da su opterećena besmislenim sadržajima, ali realnost nam govori da je sve isto godinama unazad. 

Naša nada u reformi školstva su Dr Ranko Rajović i Uroš Petrović, autori NTC programa. Ne moramo to uraditi kao Finci, ali sigurno da postoje ideje koje su primenljive na naše područje. 


Najvažnija stvar koju roditelji i vaspitači mogu naučiti decu jeste da budu srećna. 

Kada nisu opterećena, isforsirana, kada im se priđe na način koji izaziva radoznalost - deca najbolje uče. Naš cilj treba da bude: naučiti decu da uče bez stega, pritiska, forsiranja, da uče jer ih sopstveni nagon na to navodi. 


Mark Tven: " Nisam dozvolio da se moje školovanje meša u moje obrazovanje."



Ja nisam psiholog, nisam prosvetni radnik (mada sam bila blizu) - ja sam samo mama koja se interesuje za sreću i znanje svoga deteta i pišem ovo veoma zabrinuta. Zabrinuta za dete, za našu porodicu, za život za koji ga pripremam. 


Družimo se i na Facebooku :) 

3 comments :

  1. Kao mama, sad bih više od svega voljela da kažem kako nisi u pravu, ali nažalost je sve, ali baš sve što si navela - točno :(

    Kada bi mi dozvolili da samo jednu jedinu stvar promijenim u zemlji u kojoj živim, onda bi to bilo ukidanje školske obaveze. Pogledala sam nekoliko intervjua sa uspješnim ljudima iz Francuske, pratim jednu obitelj sa šestero djece koja dana nisu kročila u školu, čitala o iskustvima iz zemalja gdje nema školske obaveze - i dolazim do jednog jedinog zaključka: ta djeca uče i istražuju ono što ih uistinu zanima, a naša moraju znati sve i na kraju ne znaju ništa.
    Ni ja, kao ni ti, ne krivim prosvjetne radnike za situaciju - kriv je sistem kojemu nije u interesu da se pojedinac razvija u skladu sa svojim mogućnostima i željama, već žele kontrolu nad njim i planski ga koče.

    Razmaženo dijete? Ne, nego kopija nas, naše zbunjenosti, rastrganosti između intuicije i nekih normi nametnutih od društva, kopija sistema bez plana i jasnih smjernica.

    Političare namjerno zaobilazim, oni ne zavređuju da im se posveti i slovo ;)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Sve se slažem Mirna, potpuno. I hvala na ovako opštem komentaru.
      Uopšte mi nije važna ocena ukoliko je dete ocenjeno za nešto što ne treba da zna u tom uzrastu. Preteruju. I da, političare nećemo ni spominjati. Hvala!

      Delete
  2. Поштована, мене брине , а где је ту време за игру, шетање у природи, за вожњу бициклом итд. Поред одласка у школу, код куће се додатно ради са децом типа мале подршке око савладавања градива..чини ми се да поласком у школу и престају бити деца. Они јесу деца и даље али деца система, а не разиграна, радознала и румена деца.

    ReplyDelete